Moje ime je Dragana Petrović, profesorka sam srpskog jezika i književnosti. Rođena sam ovom gradu, ovde živim i radim, volim ovaj grad, jer kako reče R.Drainac: „Ovde je nebo moje, ovde je lјublјena Toplica“.
Moja osećanja su ovih večeri pomešana- i tužna sam i srećna.
Tužna sam zbog toga što sam iz sličnih razloga na ovom Trgu bila 96/97. pa 2000.g, a pre toga kao student bila sam na mnogim protestima, mitinzima, demonstracijama, što znači da za 35 godina nismo uspeli da se izborimo da živimo u uređenoj državi.
Srećna sam što se nakon toliko godina pojavila svetlost u mraku, što se pojavila energija koja može i planine da sruši, što ima tolike i takve odlučnosti da se konačno ono što ne valјa, a ne valјa puno toga u ovoj našoj lepoj Srbiji, promeni!
Ta svetlost su STUDENTI!
Naš zadatak, svih nas ovde okuplјenih, naša moralna i lјudska obaveza je da ih podržimo onako kako to oni traže od nas. Oni najbolјe znaju kako da do tog cilјa stignu i mi nemamo prava, jer smo MI krivi za ovu situaciju, da ih u toj borbi, ostavimo same!
Da, krivi smo! Krivi smo što smo dozvolili da 6.oktobra nema lustracije, krivi smo što smo dozvolili da se SPS vrat u politički život, krivi smo što smo 12 godina ćutali, buneći se tu i tamo, krivi smo što smo dozvolili da na vlasti imao bahate, vulgarne, agresivne, korumpirane, neobrazovane, primitivce na vlasti.
Večeras, na žalost, ne mogu da kažem da govorim u ime prosvetnih radnika Prokuplјa, jer je većina mojih kolega bez kičme, stava, mišlјenja. Zato ću reći da večeras govorim u ime svojih kolega koji su, i po cenu da snose posledice, ustali da podrže studente.
Ne bih sebe mogla u oči da pogledam, a niti svoje bivše učenike, kada bih kao neko ko na časovima analizira Nјegoša, Zmaja, Domanovića, Nušića, Sima Matavulјa i mnoge druge, sada, u ovoj situaciji, ćutala.
Kakvi smo to mi učitelјi, nastavnici, profesori, vaspitači koji svoje učenike treba da uče empatiji, razvijanju kritičkog mišlјenja, podsticati ih da imaju svoj stav, da se bore za svoje snove i ideale, ako smo sami uplašeni, ucelјeni, ako zatvaramo i oči i uši pred svime što se trenutno dešava?
Kolege, vi koji još uvek ćutite, koji se još uvek plašite, morate da znate da smo MI dužni da spasimo OBRAZOVANJE, da li vas možda ova reč asocira na reč OBRAZ, koje je inače probilo svoje dno, MI smo dužni da spasimo čast, dostojanstvo, našu profesiju, da stanemo uz studente.
Tu decu smo MI učili, toj deci su mnogi od nas bili uzori, ta deca su nama verovala, i MI sada treba da ih ostavimo same? Da ih prepustimo batinašima? Da dozvolimo da ih gaze? Da dozvolimo da se oni bore za nađe povećanje plate od 5%?
Sramota, kolege, sramota! Upravo su studenti ti koji su nam pokazali da nisu potkuplјivi, da ne pristaju na ucene, da se ne plaše, pa nemojte ni vi!
Nije kasno da im se pridružite!
Hvala studentima što su nas probudili, što su nas povezali, što su nam probudili nadu.
Osećam obavezu i da im se izvinim. Mislila sam i verovala da ih društvene promene ne interesuju, da su apatični, nezainteresovani, da im je jedini cilј da odu iz Srbije, a dokazali su da su , itekako, društveno odgovorni i da im nije cilј da menjaju državu, već da menjaju sistem!
Završiću, kako drugačije nego citatom iz književnog dela, iz „Gorskog vijenca“:
„Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka!“
Dragana Petrović
Govor je održan tokom protesta građana Prokuplja 24.januara 2025.