Kada bih želela da nas kao narod prebrojim, nečije bi kokoške sigurno manjkale. Sve je hladnije, pa se valjda, sve u ljudima stiska do smrti osećanja. Možda zato što nisu svi misleći ljudi. Kada bismo više mislili svojom glavom, a manje tuđom, verovatno bismo bar u nečemu dobrom, bili prvi. Ovako smo prvi u besu, stresu, bolesti, nemaštini, a ko nam je kriv, kad ne mislimo. I oni koji misle, to ne umeju da kanališu. Za rubriku „Misao dana“ nismo porasli. Dobri smo samo kada mislimo da jesmo. I to je jedino što sigurno svi mislimo. Jednom samo da smo krenuli od sebe, možda bi se još neko pridružio. Ako mene pitate, ja bih otvorila jednu školu za nemisleće, a onda da se kolektivno prebrojimo. Moja statistika kaže da deca više misle od odraslih. Međutim, vođeni nemislećim roditeljima, misle o crnilu, pa bi to nekim redosledom izgledalo ovako :
– Život je dosadan.
– Nemamo gde da izađemo.
– Nemam novac za sok.
– Treba da budem kriminalac da zaradim novac.
– Policajci su veći kriminalci od kriminalaca.
– Narkomani se drogiraju, jer moraju.
– Nemam za ‘leba, daće mi mama i tata.
Kuća je početak i završetak jedne zaokružene do bola, misaone celine. Ili gde đavo uđe, teško izlazi. Ako ih bez prestanka hranimo u glavi, te sitne đavolke, odoše nam vijuge u propast, pa vi vidite. A najteže od svega je što nas deca oponašaju u nemislenju. Svi smo krivi. Nekada se znalo šta znači kolektivnost, sloga, zajedništvo, na ulici, selu, poslu i u kući. A danas – Svi NA jednog, a JEDAN za SVE ! Promenili smo čuvene srpske izreke i poslovice, obrnuli smo igricu, jer smo „pametniji“ od starovremskih načela. A na čelu nam piše – NE MISLIMO, NI KAD MISLIMO !
A šta VI mislite, je l‘ to stvarno !?
Ivana Đurković