Za svaki rad potrebno je znanje, veština, ali i ljubav prema poslu. Ipak, keramičar iz Prokuplja Dragan Mladenović (70) kaže da je ipak presudno da se ne zabušava, i da se bude uporan. Zbog tog svog zanata, može se reći da je Meče od onih iz stare garde majstora, kojih je u poslednje vreme malo.
Čini se da ne postoji kuća u Prokuplju u koju on nije „umešao“ svoje prste!
-Oduvek sam znao da ću biti keramičar. Još kao dečak imao sam stričeve koji su se bavili time i ja sam im često prenosio pločice. Tada sam sebi rekao da tu budućnost želim- priseća se Meče kako je sve počelo.
I onda je jednoga dana sve došlo na svoje mesto. Posle završenog zanata, krenuo je da se bavi keramikom. Prethodno je bio zaposlen u nekoliko prokupačkih sada ugašenih preduzeća, radio u Sloveniji, gde je i završio zanat. U svom dugogodišnjem predanom radu, Meče je sedam godina proveo i u Uzbekistanu, gde je od tada njihovog predsednika Kalimova dobio propusnicu da se kreće po čitavoj zemlji, tada delu nekadašnjeg SSSR.
-Volim ovaj posao i eto 49 godina, 3 meseca i 15 dana sam ga radio. Retko sam imao problema. Bilo je par situacija, kada gazda želi nešto nemoguće, ali sam imao jedno pravilo, a to je da ne radim kada gazda nije tu- objašnjava nam on.
Kroz sećanje mu naviru situacije koje, kako kaže, verno čuva i čine ga srećnim, zbog ljudi koji su u njima.
-Jedan od prvih poslova je bio rad u kući u Liparskoj. Rekao sam da neću da naplatim, iskreno, plašio sam se da ne pogrešim, početak je to. Vlasnik je imao akvarijum. Mnogo mi se dopao, rekao sam mu to. Kada sam završio sve, i rekao mu da neću da mu naplatim, on mi ga je poklonio. Još uvek ga čuvam- seća se Meče.
Tu je i kumstvo koje je nastalo dok je u drugoj kući postavljao pločice. Toliko se zbližio sa vlasnicima, da ih je okumio kada ej trebalo da se venča sa Jelicom, svojom životnom saputnicom.
-Kada je radio kod moje komšike, video me, pa joj obećao da neće da joj naplati, ako ja uvek budem tu dok radi. Šta ću, morala sam da pomognem- dobacuje Mečetova supruga Jelica.
Često, vredne ruke ovog vrsnog majstora radile su bez para, iako je to jedini prihod u njegovoj porodici. Prihod kojim je izveo na put sina diplomiranog pravnika i ćerku koja je na doktorskim studijama. Ipak, iako od toga žive, umeo je da samo izađe iz kuće kada završi, ako vidi da su vlasnici siromašni ljudi sa malom decom. Jednom je tako par dana radio u jednoj kući i baš u tom momentu je uginula svinja koju su imali domaćini. Bila im je jedino što su čuvali.
-Samo što je krenula zima. Kada sam završio posao, domaćin me pita koliko treba da plati, a ja mu kažem da ga častim. Tog proleća dođem jednog dana kući, kad me čeka uvijeno u celofan prase.Otac mi pruža neke pare i objašnjava mi da je dolazio taj čovek, raspitao se koliko stvarno košta ono što sam mu uradio i sve je platio. Gledajte, meni dan ili dva rada ne znači ništa, a nekome je to velika pomoć-priča nam Dragan Mladenović Meče.
I priče se ređaju, o ljudima, sudbinama, radu, prijateljstvima. Čini se dve knjige mogu da se napišu, a ovaj veliki majstor, pošten čovek i vredan radnik ima iza sebe ne samo Prokuplje, već i širu okolinu koja u svojim kuhinjama,stepenicama i kupatilima ima njegove graške znoja i trag vešte ruke.
Koliko je poznat po kvalitetu pokazuje i to da je on postavio keramiku u svim pogonima Fabrike „Leoni“, u Prokuplju, Malošištu, Kraljevu i Nišu. Ukupno 18.100 kvadrata je postavio keramiku u ova četiri pogona, najviše sam uz pomoć sina i po nekad jedanog još radnika.
Radi Meče i dalje, ali sada samo za prijatelje. Uskače uvek kada treba i kada ga neko zamoli, a njegov savet mlađim keramičarima je da pre svega budu dobri ljudi, da ne zabušavaju i da poštuju svoje mušterije!